DUGI OTOK

Kroz prozor me pozdavlja raskošan jesenji dan dok se mislima vraćam u duge i bezbrižne dane ljeta i odmora provedena na Dugom otoku, u Žmanu, u društvu s dvadesetak mladih (što ZKŽ-ovaca, što njihovih prijatelja).

Jutra su mi osobito draga, nekako povlašten dio dana, te sam i na Dugom otoku htjela uhvatiti svu čistoću i ljepotu dana koji se tek budi. Buđenje nije predstavljalo problem jer su ulogu sata uspješno odigrale zrake sunca igrajući se po sobi.

Teže iskušenje tek me očekivalo. Spavali smo po principu 'ribljih konzervi', što znači: što nas više stane u sobu, tim bolje. Pravo umijeće bilo je doći do vrata, a da pritom ne probudim koju od usnulih, umornih cimerica. Od prozora, gdje se nalazio moj krevet, do vrata dug je put, pogotovo kad se na njemu ispriječe ruke, noge, glave.

Iduća prepreka bio je hodnik i spavači na njemu jer smo sa svom brižljivošću i racionalnošću koristili svaki slobodan kutak. Zatim su me čekale trošne stepenice.

Začudo, vrata za koja sam mislila da će predstaljati najveću prepreku, bila su širom otvorena; uopće se nisu zatvarala kao krasan znak dobrodošlice nama, mještanima i svim dobronamjernicima.

Krenula bih u šetnju kroz vinograde i dalje među maslinama upijajući mirise zemlje i raslinja, još posve tih i snen žamor cvrčaka, ljeskanje rose...

Ubrzo sam otkrila da nisam jedina 'jutarnja ptičica', ali nekako poštujući svečanost trenutka, nismo ulazili u tuđi komadić tišine. Znali smo da je pred nama još čitav dan za druženje i razgovore. Ovo je bilo vrijeme osobnog susreta sa Stvoriteljem.

Postajalo bi sve toplije, cvrčci bivali sve glasniji, a i naša kuća se polako budila.

Na povratku iz šetnje zatekla bi me zanimljiva slika: snena lica pred kućom, red pred kupaonicom, pranje zubiju uz bunar, ogledalo na otvorenom...

Neizostavan dio te šarene slike bio bi i jutarnji Draganov pozdrav te 'postrojavanje' i 'prebrojavanje' kokošiju, tuka i zečeva koji su bili sastavni članovi naše žmanske obitelji toga tjedna. Da u maniri asiškog siromaha vrlo uspješno komunicira sa živim stvorovima, potvrdio je spasivši prestrašenog vrapčića koji se zapleo u ogradu kokošinjca. Ostali smo mu pružali svesrdnu moralnu i logističku potporu, naravno, sa sigurne udaljenosti.

Nakon zajedničkog doručka, okrijepljeni i čili krenuli bismo na molitvu u crkvicu, a ostatak jutra proveli u osobnom razmatranju ili razgovoru po skupinama.

Nakon što bi odzvonilo podne i zavladala žega i statičnost ljetnoga dana, uz zaglušujući orkestar cvrčaka uputili bismo se na kupanje. Puno mora, malo maestrala i lijeno prostrta tjelesa poput guštera na suncu. Posljedice bi se osjetile već iste večeri jer je među nama bio zamjetan broj 'crvenokožaca'. Kako se na greškama uči, tako je idućih dana društvo u hladu bivalo sve veće.

Za vrijeme 'kasnog ručka', odnosno 'rane večere' mogli smo provjeriti kulinarska umijeća svih sudionika koji su vrlo uspješno, zahvaljujući velikim dijelom i darežljivosti mještana, uspješno punili naše trbuhe. Ostale kućanske poslove dijelili smo tako da je svakoga dana druga skupina bila zadužena za neki od poslova.

Osvjedočili smo se da se momci, iako djeca grada, dobro snalaze s kosom i grabljama.

Vrhunac dana i našeg zajedništva bila je sv. misa za vrijeme koje smo prinosili na oltar svu radost i ljepotu doživljenu toga dana, nove spoznaje, ali i bremena koja su nas tištala, sve sumnje i dvojbe, nade i čežnje (svaku večer okupili bismo se u razgovoru oko određene teme. Pjesma, dijeljenje iskustava i druženje nastavljalo bi se do kasno u noć.).

Zahvaljujući našim voditeljima, dani su se nizali poput šarenih perli različitih boja i nijansi, nikad jednaki i uvijek zanimljivi.

Krstarili smo čudesnim labirintom Kornatskog otočja bivajući sudionici fantastičnog plesa oblika i boja. Posjetili smo Park prirode Telaščica, gdje smo spas od žege pokušavali pronaći u slanom jezeru. Priređeno nam je i zadovoljstvo u vidu fish-piknika (valjda bi tako turističkim rječnikom nazvali našu vožnju barkama i gradelanje).

Hvala Ireni, Danielu, Domagoju, vlč. Draženu na maštovitosti i brizi. Nama ne preostaje ništa drugo nego vratiti se na Dugi otok i to možda čak, kako don Jure predlaže, u vrijeme osobite ljepote, u doba kad masline cvatu.

Marijana Dominković